Bit će da sam ovaj put pametnija, jer sam poslušala dobar savjet i pronašla punjač na vrijeme. Prijateljica me zabrinuto gledala po stoti put u par mjeseci, „umorna si“, kaže, pa me krene uvjeravati da mi treba malo vremena samo za mene. Jasno da mi treba, ne treba li nam svima?

„Ne, tebi stvarno očajnički treba“, uvjerava ona mene dalje i krene pričati o mjestu na kojem ona puni svoje baterije. Super su ljudi, stručni, divni, krasni i bajni, napravit će ti tretman ovaj i onaj, priča ona a ja je ne slušam, jer mi je u glavi što ću sutra odlediti za ručak i kako da istovremeno odvedem Malu Kme na gimnastiku, prošećem psa, operem kosu, napišem tekst, javim se urednici, stavim prati robu i izumim formulu za mir u svijetu. Fali mi sati u danu.

Naravno, poslušala sam je tek kad sam popucala po šavovima.

Naručila sam se za jednosatnu masažu i još nešto iza nje, što ni sama nisam bila sigurna što je, ali je obećavalo napuniti te nesretne baterije, jel.

Kada sam ušla kroz vrata, cure su me dočekale vedre i nasmijane, kao da su čitav život samo mene i čekale. Dobila sam šalicu čaja, „vježbajte umijeće slušanja“, pisalo je na porukici uz njega, pa smo malo popričale i ja sam dobila priliku vježbati spomenuto umijeće.

Neke ljude možeš čitav život poznavati a da nikad ne dostigneš tu razinu prihvaćanja i razumijevanja, druge upoznaš i čini se kad su tu oduvijek i bili. Odjednom znaš da si na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Nije sve ni u izrečenom: ima nešto i u onom osjećaju koji tvoje šesto čulo prepozna kada uđeš u prostoriju. Negdje ti je odmah toplo oko srca, drugdje je tako da želiš pobjeći i staviti lokot na vrata da te hladnoća slučajno ne bi progonila. Ovdje je bilo toplo, kao ono kad si dijete i izgrebao si koljeno pa te mama uzela u naručje i malo te nunala. Znate taj osjećaj.

Sat vremena masaže… Sat vremena za mene, moje misli, moje snove…

„Razmisli na čemu želiš da radimo nakon masaže“, rekle su mi prije nego sam ušla u polumračnu prostoriju s upaljenim svijećama i opuštajućom glazbom. Negdje je žuborila voda, a ja na kraju nisam ni o čemu razmišljala, jer dok mi se opuštalo tijelo, opuštao se i um. Mozak je rekao „e sad bi bilo dosta“ pa otišao na mali odmor.

Kad su me kasnije pitale na čemu bih željela poraditi, nisam imala neki konkretan odgovor. U mojoj glavi sve je povezano. Zdravlje, posao, obitelj? Kako izdvojiti jedno? Hajde, posao i obitelj, rekla sam dok sam slušala upute: opusti čelo, vilicu, ramena, koljena… Malo po malo, cijelo tijelo. Šok kad shvatiš koliko ti je vilica ukočena i koliko napetosti nosiš u lopaticama.

Pola sata kasnije, stvari su bile jasnije. Ne pitajte me kako, ali su bile. Možda mi je trebalo samo malo vremena samoj sa sobom, možda su njene ruke nad mojim tijelom učinile neko malo čudo. Ne morate mi vjerovati, nisam ni ja dok nisam probala. Počela je pričati, osjećaj je bio kao da skida jednu po jednu masku s mog lica. Odnos s obitelji, zdravstveni problemi, posao… Naravno da je sve povezno.

„Sve se može riješiti“, rekla je, a ja nisam morala reći baš ništa. Bilo je to osvježavajuće iskustvo, dozvoliti nekom da pogleda ispod svih štitova koje nosiš i dopustiti mu da toj djevojčici da ruku, da ustane. Da joj vrati krila i uvjeri je da može biti i učiniti sve što poželi.

Kasnije smo još malo popričale, a onda sam otišla. Par kofera životnog tereta ostavila sam na riječkom Korzu, na sjajnom mjestu koje se zove House of Beauty, tamo preko puta ona famozna dva lava. Znam da imaju i kozmetičke tretmane, rade fantastične stvari s noktima i trepavicama, ali ponekad je ono što trebaš raditi i na unutarnjoj ljepoti. Doći negdje gdje možda i ne znaju svi tvoje ime, ali im je uvijek drago što si stigao i spremni su s tobom odagnati tvoje brige i probleme. Nije Kafić uzdravlje, bolje je.